Put koji je Strahinja prelazio menjajući autobuse trajao je oko sat. Kolima bi trebalo samo petnaestak minuta.
Kakvo gubljenje vremena.
Izašao je na svojoj stanici. Nervozan, navukao je kapuljaču da bi se sklonio od pogleda, ima previše poznatih lica u kraju, a nije hteo da ga zadržavaju jer žuri.
Pretrčao je ulicu, tako je najbrže. Ljutiti vozači svirali su i dobacivali. Ne obazirujući se na njih, krenuo je poznatim putem.
Nemam vremena. Moram da učim za ispit. Moram da se nađem sa Žarkom i Markom. A i seriju valja odgledati… Kada ću da stignem gitaru da sviram?
Odjednom, žuti papir pao je ispred Strahinje. Crnim debelim markerom bila je napisana adresa.
Ovo je par ulica niže.
Pogledao je iznad ka terasi obližnje kuće, misleći da je neko odatle bacio papir, ali tamo nije bilo nikoga. Razgledao je oko sebe. Odjednom kao da je video lisicu kako utrčava u susedno dvoriše.
Lisca? Ma nema šanse… Garant je neki ker.
Zgužvao je papirić, bacio u kantu i produžio.
Skrenuo je u susednu ulicu. Tamo, na Strahinjino iznenađenje, opet je ista hartija ležala na pločniku. Samo što je ova bila malo zgužvana. Jasno je video adresu.
Mnogo loša reklama.
Tek što je napravio nekoliko koraka još jedan žuti papirić sa istim natpisom, stajao je na asfaltu. Podigao ga je. Strahinja se okrenuo, tražeći papirić kojeg je video pre nekoliko trenutaka iza sebe. Nije ga bilo.
Koji kurac?
U ulici nije bilo nikoga, nije bilo vetra, trebalo bi da postoje bar dva papirića.
Uf… Nemam vremena, ali sada me zanima šta je na adresi.
Stigao je. Video je ženski frizerski salon.
Da li je moguće da sam se zbog ovoga cimao?
Ispred je stajala smeđokosa devojka koščatog lica u ranim tridesetim. Naslonjena na zid, pušeći cigaru, delovala je poprilično odsutno.
,,Zdravo, Strahinja.” Nasmešila se.
,,Zdravo”, odgovorio je pomalo zbunjeno. ,,Znamo li se odnekud?”
,,Znam te iz priče. Verovatno i ti mene, ali nismo se upoznali do sada. Soka.” Pružila je ruku.
Strahinja je bio iznenađen. Pružio je ruku. ,,Kao boginja?”
,,Bez kao”, odgovorila je sva ponosna.
Strahinja se okreneuo oko sebe. Preko puta, neka baba je šetala kera. Na terasama okolnih kuća, nije bilo nikoga.
Neko me zajebava. Najbolje je da odem. Ionako nemam vremena.
,,Pa Strahinja”, kazala je Soka, ,,pošto nemaš vremena, najbolje je da pređemo na stvar. I opusti se niko te ne zajebava.”
Gotovo niko nije znao za Strahinjinu opsednutost vremenom. Hteo je nešto da izusti.
,,Videla sam da ti treba pomoć. Zato sam ti poslala žuti papirić. Znala sam da ćeš doći.”
,,Ovaj”, kazao je nesigurni Strahinja, ,,mislim da ću sada da krenem. Zdravo.’’
,,Polako”, rekla je Soka približivši mu se. Spustila je ruku na njegovo rame. Mirisala je na mandarine. ,,Možeš da odeš kad kod poželiš, ali prvo saslušaj moju ponudu. Mogu ti dati ono što najviše želiš.” Približila je usne njegovom uvetu. ,,Vreme”, prošaputala je.
Trebao bih da pobegnem odavde. Ovo je nemoguće. Ovo je nestvarno. Zasigurno sanjam.
Soka ga je uštinula za obraz.
,,Ne sanjaš”, rekla je nasmešivši se. ,,Slušaj.”
,,Slušam vas”, rekao je sada već opčinjeni Strahinja.
,,Sjajno.” Soka je počela da se šeta oko Strahinje. Kao lisica oko plena. ,,Strahinja, ti stalno žuriš jer nemaš vremena. Nedostaje ti. Izmiče ti. Je l’ tako?”
Strahinja je klimnuo glavom.
Soka se ponosno nasmešila.
,,Nekada si ga imao mnogo više, zar ne? Kada si bio u srednjoj školi recimo. Međutim tada nisi bio mudar kao danas. Mogao si i da treniraš, da sviraš gitaru, da učiš više. Život bi ti bio mnogo jednostavniji danas. Ispiti bi se sami polagali. Devojke vole zgodne momke, muzičare. Zar ne?”
Zastala je. Spustila je prst na njegovo rame i nastavila da kruži. Pričala je bržim, oštrijim tonom
,,Ali sada je kasno za treniranje, za gitaru koja skuplja odvratnu prašinu. Ne stižeš ni da čitaš knjige. Više nisi dečak. Sada si čovek. Moraš da završiš fakultet, da radiš. Da nađeš devojku, da se vidiš sa drugarima. A sve to dugo traje. Sećaš li se onog divnog doba kada nigde nisi žurio, kada je sve bilo jednostavnije?”
,,Bilo je mnogo lakše”, kazao je Strahinja.
,,Naravno. Nama vreme gotovo da ne znači, i ne možemo ni da zamislimo kolike su smrtničke muke.” Stala je ispred njega.
,,Baš je teško. U jednom trenutku hoćeš da uzmeš i da učiš, ali onda se setiš pesme koju nisi čuo pet godina i želiš samo nju da preslušaš. U spotu vidiš nekad poznatu mankenku, pa te zanima šta se desilo sa njom. Krećeš da istražuješ i dva sata kasnije znaš sve o njenim skandalima, bivšim momcima, a od gradiva ništa. Tad si konačno spreman da učiš, ali onda valja nešto pojesti. I uvek tako. Leti vreme. Da sam bio pametniji pre nekoliko godina, sada bi mi bilo mnogo lakše.”
,,Užas”, kazala je Soka. ,,Razumem te, Strahinja. Ali mogu ti pomoći. Želim da ti pomognem da uspeš. Reci mi samo da mi veruješ i sutra ujutru ćeš se probuditi u bilo kom dobu koje zaželiš, a sećaćeš se svega ovoga, da ne bi opet napravio iste greške.”
,,Je l’ to može?” upitao je oduševljeni Strahinja.
,,Kad si ja”, namignula je i pokazala je desnim kažiprstom na sebe, ,,sve može.”
Strahinja se nasmejao. Bio je presrećan.
,,Da!” povikao je.
I soka se nasmejala.
Odjednom osmeh je nestao sa Strahinjinog lica.
,,Čekaj, čekaj. A koja je cena za to?’’
,,Ništa, verovao ili ne. To što mi veruješ, sasvim je dovoljno.”
,,Dogovoreno! Vi ste najbolja boginja od svih! Toliko sam se molio Ljubici, za devojku, za seks i ništa. Od sada ću samo vama da se molim.”
Soka se nasmejala. ,,Ah moja sestra slatka… Nemoj je tako lako odbaciti. Doviđenja, Strahinja.” Pružila je ruku.
,,Doviđenja.” Rukovali su se. ,,A je l’ smem još nešto da vas pitam?”
,,Zašto sam se baš tebi javila? A zašto ne drugima?” upitala ga je Soka.
,,Da, da…”
,,Pa Strahinja, kao što već znaš kao i naša majka, i mi nagrađujemo nama najzanimljivije. A šta mi je zanimljivo kod tebe, to ću ti ostaviti sam da otkriješ. Doviđenja, Strahinja.”
,,Doviđenja.”
Došao je kući. Kako će mu ovo biti poslednje veče u ovom dobu, odlučio je da ga iskorsti baš dobro. Pogledao je dobar film, slušao najnovije hitove, pogledao rezultate bitnih fudbalskih utakmica da bi mogao da se kladi pošto se vrati kroz vreme.
Kada je konačno legao da spava, pomolio se Soki i zahvalio još jednom. Potom je počeo da pravi planove. Opet će trenirati, ali ovog puta gimnastiku umesto košarke. Više će učiti u srednjoj školi. Ići će na časove gitare. Smuvaće bar dve drugarice iz odeljenja, kojima nije smeo da priđe. Pre svih Kaću i Miljanu. Razradio je plan za obe. A kad dođe red, neće da napravi istu grešku sa Ivom, neće ispasti magarac. Konačno će moći da stigne sve. Te noći, Strahinja je slatko spavao.
Jutro. Strahinja je protrljao oči. Gledao je oko sebe. Na njegovo veliko razočarenje, sve je bilo isto. Premotao je film.
,,To što mi veruješ je sasvim dovoljno.”
Namrštio se.
Soka je svakako dobila šta je htela nedavajući ništa. Kakav sam ja magarac. Ko zna da li je to uopšte i bila ona… Svakako niko mi neće verovati, bolje da zadržim ovu priču za sebe. Najgore od svega je ipak, što je još jedan dan propao. Moram da učim, ali samo da odspavam još malo.