Nekada davno, živeo je knez Vuk, prvi besmrtnik.
Vuk je bio Knez Rovana, tada jednog od najvećih gradova na kontinentu. Rovan i njegovi saveznici, često su ratovali protiv najvećeg rivala Zanove. U prvom svom ratu, mladi knez Vuk se dobro pokazao. Izvojevao je dve velike bitke i Zanova je želela mir. Ali mladom knezu to nije bilo dovoljno. Hteo je još da se pokaže i pred neprijateljima i pred saveznicima.
Sakupio je vojsku i napao grad Paros, Zanovinu koloniju. Paros je opustošen i spaljen. Takve metode do tada su koristili isključivo varvari. Zbog toga nisu svi saveznici podržali taj potez. Međutim nije ga bilo briga. Tako je dobio nadimak Spaljivač.
Posle rata, kako su običaji nalagali, otišao je na Vidan da ostavi deo ratnog plena u Elenin hram. Elena, boginja vode, bila je zaštitnica svih primorskih gradova kao što su Rovan i Zanova. Iako su oni često vodili ratove, retka stvar oko koje su se slagali bilo je ostrvo. Zajedno su ga čuvali i održavali hram. U to vreme, Vidan je bio ostrvo mira. Malo je bilo vojskovođa, koji nisu ispoštovali običaj. A ti koji nisu, uglavnom su kasnije zažalili.
Kako je bio siguran, na Vidanu je pored hrama nikao gradić i bogata luka. Dolazili su ljudi iz svih poznatih delova sveta. Uvek je bilo trgovaca, mornara, pustolova, kurvi, vračara, magova, travara, prevaranata, krijumčara, gusara… Bogatstvo je privlačilo razne pljačkaše i osvajače, te su primorski gradovi pored ratnog plena, slali i vojsku da čuva grad. Svaki grad bi poslao neki broj vojnika i svi oni služili su velikosvešteniku Eleninog hrama.
Pošto je ostavio ratni plen, knez Vuk otišao je kod jedine vračare koja je imala eufiru, retku travku koju kada pušiš imaš vizije. Za vračaru se malo zna. Postoje razne verzije priče. U nekima je ona crnkinja iz južnih zemalja, u nekima plava ćerka bogatog trgovca, a u nekima mala žena, tamnije puti, sa crtežima po rukama i po licu, što bi značilo samo jedno - Luna. Da li je išta od ovoga istina, više niko ne zna, ali sve priče imaju isti nastavak.
Vračara je odvela kneza u svoju kolibu i izvela poseban ritual. Retko ko zna pravilno da puši eufiru i vodi čoveka do vizije.
Iako su stražari čuvali kolibu celu noć, sutradan ujutru, kada je knez Vuk izašao, od vračare nije bilo ni traga ni glasa. Kao i svi koji puše eufiru i knez je bio sav ispišan i prekriven izmetom. Ali imao je viziju.
Kako je pričao, našao se u belom prostoru, bez početka i kraja. Naspram njega stajale su dve identične žene, obe gole, ljubičastih očiju i gustih crnih obrva. Kosa im je bila neprirodno crna, mračna. Imale su savšrene bele zube. Lice im je bilo koščato, jasno su se ocrtavale jagodice i brada. Koža im je bila baš bleda i glatka, a usne pune. Nisu bile lepa, ali imale su nešto. Nešto privlačno i nešto zastrašujuće.
I knezu je odmah bilo jasno da se našao u oči u oči sa Dijanom boginjom života i Vukosavom boginjom smti. Rekle su mu da su videle šta je uradio sa Parosom i da se jednoj od njih to jako svidelo, a drugoj ne baš. I kako nisu mogle da se odluče koja od dve sestre će sprovesti svoju volju, pustiće kneza Vuka da odabere sestru. Ako ne odabere, ostaće zarobljen u belom prostoru zauvek. A onda su se predstavile. Leva od Vuka bila je Vukosava, a desna je bila Dijana. Počele su u isto vreme da odbrojavaju od deset to jedan.
Knez Vuk, nije mogao dugo da razmišlja. Kako je zapalio i poubijao mnoge ljude, mislio je da je gnevna bila Dijana, pa je odabrao Vukosavu. Poljubila ga je. Poslednje što je video bio je Vukosavin zlokobni osmeh.
Vuk dugo nije bio siguran u svoj izbor, zato je viziju dugo čuvao za sebe. Nastavio je da ratuje. Tu je imao velikih uspeha, ali sa druge strane nije mogao da dobije naslednika. Pokušavao je sa mnogim ženama, ali uvek bi se završavalo isto. U to vreme, pomirio se sa time da je napravio pogrešan izbor. I da je to što nema naslednika nekakva kletva. Ali nije razumeo što bi ga Vukosava kaznila.
Godine su prolazile knez Vuk je postao prvi koji je ujedinio celo poluostrvo pokorivši sve gradove. Imao je osamdeset i devet godina. Nestvarno za tadašnje prilike.
U velikoj državi usledio je period mira i živelo se lagodno. Mnoge godine su prošle, a knez nije umirao. Šta više, odavno je prestao da stari. U to neko vreme, konačno se ubedio da ga je Vukosava nagradila, te je počeo da priča svima za viziju koju je imao.
Glas o besmrtnom kralju se brzo pročuo u poznatom svetu. Knez Vuk više nije bio poznat kao Spaljivač, već kao Besmrtni.
Kako nije bilo drugih ljudi nalik njemu, mnogi su počeli da ga gledaju kao na božanstvo. A i knez je ubrzo to prihvatio. Okružio se samo takvim ljudima. U Rovanu, izgradio je sebi veliki hram. Čak se pričalo da je Eleninom hramu sa Vidana hteo da promeni svrhu. Srećom, nije učinio to.
Mnogi se nisu slagali sa besmrtnim knezom. Vuk koj je bio siguran da je božanstvo, počeo je sebi da daje mnogo više za pravo i nije tolerisao bilo kakvo neslaganje. Surovo se obračunavao sa bilo kime ko mu je protivurečio. A o velikoj državi je sve manje vodio računa. Varvari su sve više pljačkali i nezadovoljstvo je raslo.
Knez Vuk je imao oko sto pedeset godina kada je nastala prva veća pobuna. Sa njom je uspeo da se izbori. Prošlo je šest godina od prvog kada je počeo novi ustanak. Rat je trajao skoro dve godine. Pobunjenicu su uspeli da osvoje Rovan i zarobe besmrtnog kneza. Zapalili su grad i terali ga da posmatra.
Ne zna se koliko je dugo Knez Vuk živeo. Priča se da je još poživeo još nekoliko godina u tamnicama Zanove, gde mu je tamničar svakog dana ponavljao, kako je napravio loš izbor kada je izabrao Vukosavu, pre Dijane. I da će večnost provesti u zatvoru. Knez Vuk, kao i većina besmrtnika danas, završio je isto. Ubio se.
Dugo nije bilo drugog besmrtnika. Nije ni moglo da ih bude. Ratovalo se i ljudi su lako ginuli. Ali još od vremena Kneza Vuka, obični ljudi imaju strah od besmrtnih. Iako je istorija donela mnogo više onih koji su svoju besmrtnosti koristili na plemenitiji način, na svakih nekoliko vekova pojavio se neki novi Knez Vuk. Zato poslovica ,,Vuk menja dlaku, ali ćud nikada’’, ima dvostruko značenje.
A tu je i druga dilema, da li je Vuk dobio kaznu, ili nagradu. Ali to je već druga priča.