Ilija, dugokosi smeđokosi mladić, šetao se pešačkom zonom u centru grada. Istrčao je iz podzemnog prolaza metroa i krenuo ka početku ulice u kafe ,,Zvonce’’, da se nađe sa kolegom iz bivše firme. Bio je zadihan. Kao da mu je srce preskakalo. Osećao je nelagodu. Pomislio je kako ga programerski život - mnogo sedenja, malo fizičke aktivnosti, ubija. Sve je trebalo da bude drugačije, završio je arheologiju, ali tu nije bilo posla, te je promenio struku. Arheologija je danas samo hobi. Trebalo bi više da vežba, posebno jer će kroz nekoliko dana napuniti trideset godina. Bol je postajao neizdrživ.
Najednom, bol je nestao. Iliji je laknulo. Nastavio je ka ,,Zvoncetu.” Neki čovek je protrčao pored njega. Da se Ilija nije pomerio u stranu, ovaj bi ga udario. Ilija je hteo da mu dobaci nešto, ali se predomislio. Odjednom još jedna žena zamalo da se sudari sa njim. Ova nije trčala, ali kao da ga nije videla. Iznenadio se koliko ljudi nemaju obzira.
,,Pozovite hitnu!” začuo se neki glas iza.
Okrenuo se, pa se skamenio. Video je sebe kako leži na mestu gde je bio pre nekoliko časaka. Oko njega su se skupili ljudi, pokušavali da mu pomognu. Počeo je da se pipa. Noge, grudi, ruke, glava, sve je mogao da oseti. Pipnuo je ranac na leđima i dalje je bio tu, kao i novčanik i ključevi od stana u džepu. Pogledao je šake. Na njima je osećao hladnoću septembarske večeri. Ponovo je pogledao ka drugom sebi, onom koji je ležao na pločniku. Nema sumnje to je bio on. I ranac je bio tamo, samo su ga neki ljudi sklonili u stranu.
Pošao je ka sebi.
,,Džaba ideš tamo. Ne možeš ništa da uradiš.”
Ilija se okrenuo i ugledao crnokosu ženu ljubičastih očiju i gustih, takođe crnih obrva. Kosa joj je bila neprirodno crna, mračna pomislio je. Smešila se. Imala je savšrene bele zube. Lice joj je bilo koščato, jasno su se ocrtavale jagodice i brada. Koža joj je bila baš bleda i glatka, a usne pune. Nije imala mnogo šminke samo malo maskare. Uvukla je dim cigarete i opuhnula ga u sivi dan. Nosila dugačak bordo kaput sa logom hrastovog lista. Nije bila lepa, ali ima nešto, pomislio je. Nešto privlačno i nešto zastrašujuće.
,,Šta se dešava?” upitao je Ilija ,,Otkud ja na dva mesta? Ko si ti?”
,,Umro si”, odgovorila je žena.
Ilija, iako mrtav, prebledeo je. Gledao je čas u svoje telo, čas u ženu koja je pušila.
Kako je tako mirna? Kao da priča sa mrtvima svaki dan.
,,Ali kako?” progovorio je drhtavim glasom. ,,Nemoguće da sam mrtav, pa mi pričamo.”
,,Srčani udar. Nisi se pazio, a srce ti je slabo. I sam si pomislio na to, malo pošto si umro zapravo. A pričamo jer ćeš da oživš ubrzo. Tako da pametno iskoristi ovo vreme i što imaš sreće što sam nabasala na tebe. Vukosava.” Pružila je ruku.
Ilija je bio zaprepašćen. Pružio je ruku. ,,Kao boginja?”
,,Bez kao”, osmehnula se.
,,Ovo je nemoguće. Ja zasigurno sanjam. Ovo se ne dešava. Boginje ne postoje.”
,,Gubiš vreme mali, ovo se retko dešava, bolje postavljaj pitanja na koje niko drugi ne može da ti da odogovore. Pogledaj pomoć stiže.”
Ilija je pogledao svoje telo. Hitna pomoć je prilazila.
,,Šta se dešava? Ako sam mrtav, kako mogu da te vidim.”
,,Nalaziš se u posebnom stanju jer ćeš da oživš. Izašao si iz tela, ali si zdržao oblik jer ćeš se uskoro vratiti. Tvoje telo trenutno luči poseban hormon. I možeš da vidiš stvarnost onakvu kakva je zaista. A pošto sam se obrela pored tebe, možeš da me vidiš.”
,,Znači ovako će biti kad umrem?”
,,Neće. Prava smrt je nešto sasvim drugačije. Nešto divno. Fenomenalno iskustvo. Biće i toga. Samo budi stpljiv. Ja jedva čekam da umrem.” Osmehnula se.
,,Čekaj, bre, ti si boginja? Kako ćeš ti da umreš?”
,,Svi ćemo jednog dana umreti.”
Ilija je pogledao Vukosavu. Nije mu bilo prijatno. On je umirao, a ona se i dalje smeškala.
,,Ovo je nemoguće! Ti ne postojiš. Boginje ne postoje. Ja možda umirem, ali ovo je sve halucinacija.”
Vukosava je uvukla dim.
,,Kako to ne postojimo?” rekla je uvukvaši dim.
,,Vi ste samo konstrukt. Ljudi su vas izmislili da bi objasnili pojave koje nisu mogli da opišu, ili shvate. Majka nije napravila svet. Svemir je nastao pre gotovo četrnaest milijardi godina i ceo ovaj svet što vidiš nije stvorila Majka već je nastao slučajno. A ljudi, glupi kao što jesu, veruju u te budalaštine jer ne znaju svrhu života i plaše se smrti. Ti ne postojiš!”
Vukosava se nasmejala.
,,Ah kako si sladak, tako mali i tupav”, uštinula ga ja za obraz ,,Ajde pitaj, oživećeš uskoro.”
Odjednom, Ilija kao da je video ljude oko sebe. Pogledao je ka telu. Lekari su ga oživljavali.
,,Kada ću umreti stvarno?”
,,Postoji više mogućunosti. Ali nećeš živeti duže od šezdeset i dve godine. Srce ćete tada zaista izdati. Osim toga preti ti jedna saobraćajna nesreća, ako se tu izvučeš, onda srce definitivno”
,,Je l’ mogu to da izbegnem nekako?”
,,Naravno. Možeš sam sebi da oduzmeš život kad god poželiš.”
Ponovo je video ljude oko sebe. Sada kao da ih je čuo.
,,Da li boginje zaista gledaju sve i nagrađuju ljude?”
,,Ti misliš da sam ovde slučajno?”
,,Koga nagrađujte?”
,,Hrabre, interesantne, posebne ljude.”
,,Ali ja nisam takav.”
,,Tvoji hobi je interesantan.”
,,Šta se dešava kada stvarno umrem?”
,,Konačno si se setio to da pitaš. Prvo ćeš da vidiš svetlo, ali to ti se samo mozak gasi. Kada se ugasi e onda počinje prava smrt. Tada…”
,,Sine”, rekao je uzbuđeni doktor.
,,Živ je!” povikala je neka žena.
,,Postaje zanimljivo…”, prošaputao je Ilija, dok su se doktori spremali da ga prenesu do ambulantnih kola.